8.9.06

Bašta sljezove boje

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis: "žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i jest i nije".
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundjao majući se po dvorištu:
- Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rodjak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začudjeno prekine:
- Otkud lisica crvena, kad je žuta!
- Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičasti baburast nos i vreči:
- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti ...
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
- Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj "Kuli" pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započetm sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
- Evo ga, Branko će nam kazati.
- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začudjeno nadiže obrve.
- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
- Kaže moj djed - odvalih ja samouvereno.
- Nije tačno, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav ... hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:
- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu ... Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, djaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
- A ta, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
- Pa kad me je ona pitala.
- Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit.
Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Autor: Branko Ćopić

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.