tag:blogger.com,1999:blog-43726160515682699772024-02-20T20:39:09.477+01:00Pisanija.com: BeletristikaKo čita - ne skita!Unknownnoreply@blogger.comBlogger70125tag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-53298981942190894172012-12-01T21:53:00.001+01:002012-12-01T21:53:48.394+01:00Mrtvo moreBaš u trenutku kad sedoh da pišem ovu pripovetku, ukaza mi se pred očima slika moje pokojne strine. Ista onaka kao što, jadnica, beše za života. Na njoj žućkasta rekla od kalmuka, koja joj nije taman, kao da je za drugog skrojena, okratka suknja od istog kalmuka i plava kecelja, opet sa žutim cvetovima; na nogama joj štikovane papuče, razume se žutim vezom, a za čitavu šaku duže nego što treba. Unknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-66426008860315954602012-11-27T23:02:00.001+01:002012-11-27T23:02:08.808+01:00Ѕanta Maria dеllа Ѕalute
Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što TI zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Ѕanta Marіa della Ѕalute.
Zar nije lepše nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepô spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u Unknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-86800568427157871412012-11-27T23:00:00.002+01:002012-11-27T23:00:16.010+01:00Spomen na Ruvarca
Uoči nove godine je bilo,
nakanô sam se doma podockan
od večere iz društva vesela;
sa bližnje crkve kucnulo je trired
pod ključem kad mi škrinu kapija;
na dvanaest kao da beše.
Tišina je;
al' ne tišina blaženog sanka,
već kao tišina oko bonika teškog;
poduhuje vetar, kao
isprekidano grčevito
diskanje bolesnikovo.
dvorište tamno, samo tek
uz opali prikućak kao da se miče
nešto Unknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-14957020044529414732012-11-27T22:58:00.001+01:002012-11-27T22:58:31.677+01:00Među javom i med snom
Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš s pletivom?
kô pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!
Autor: Laza Kostić
Unknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-36802396751281990202012-11-27T22:57:00.002+01:002012-11-27T22:57:16.228+01:00Ej, nesrećoE j, nesrećo zemljo,
ti bludnico svetska,
punija si greha
nego što si peska.
Ta to nisu gore,
to planine nisu
što se tamo modre
u golemom nizu;
već masnice to su
tvoga grešnog tela,
bog je tebe šibô
za precrna dela.
Leteći po svetu
u mukama ljutim,
masnice si gnojem
nagnojila žutim;
masnice su mnogo
primamile pseto,
da ti ližu telo,
ranjavo, prokleto.
Oni ližu tvoje
skupoceno blato,
ližući seUnknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-37246789264663705122012-11-27T22:56:00.000+01:002012-11-27T22:56:02.876+01:00ObjesenOstarelo leto bolno,
opada mu kosa gusta,
drvlje suho i nevoljno,
i što osta lišća pusta
sve je velo,
neveselo.
Al' moje je srce sveže,
proleća se njemu smeše,
pa kada bi lišće velo,
pa kada bi samo htelo
po mom srcu da poleže,
svaki listak što bi pao
kô cvetak bi ponikao.
Al' umesto lišća vela
jedna se je ruža svela,
pa je pala, pa se rascvetala
posred srca moga vrela;
al' od te će ruže mene
Unknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-83494166069009565282012-11-27T22:50:00.000+01:002012-11-27T22:50:07.678+01:00Žitije Svetog SaveŽitije i podvizi u pustinji sa ocem, i zasebno putovanja, a delimično i pripovedanje o čudesima svetoga oca našega Save, prvoga arhiepiskopa i učitelja srpskoga, što je ispričao prepodobni Domentijan, jeromonah manastira zvanoga Hilandar, a napisao Teodosije, monah istoga manastira
U siromaštvu svoga znana, iz ubogog doma uma mojega nemajući ništa da iznesem na trpezu doličnu vašeg dostojanstva,Unknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-45067239434547301262012-11-27T22:19:00.001+01:002012-11-27T22:19:40.878+01:00Večiti mladoženjaI
U varoši U. živeo je gospodar Sofronije Kirić, trgovac. To je bilo pre šezdeset i pet godina. Tojest, on je već i pre toga a i posle živeo, ali godina 1812-13 to je bila u njegovom životu najvažnija godina, jer je srećno prekužio „crne banke“ i „devalvaciju”.
Varoš U. lepa je varošica, kraj Dunava. Gospodar Sofronije Kirić, ili da reknemo gospodar Sofra, imao je kuću i trgovinu baš kod Unknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-60436262958023509552012-11-27T21:56:00.003+01:002012-11-27T21:56:49.684+01:00Poeziju će svi pisatiSan je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri
sada tuđina peva ko more i zabrinutost
istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže
sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti
cvet između pepela i mirisa
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj Unknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-21619646117417985882012-11-27T21:54:00.002+01:002012-11-27T21:54:42.839+01:00Triptih za EuridikuI
Na ukletoj obali od dana dužoj, gde su slavuji
svi mrtvi, gde je pre mene crveni čelik bio,
gorki sam ukus tvoga odsustva osetio
u ustima. Još mi smrt u ušima zuji
Noć s ove strane meseca često ogrezne
u nepotrebne istine i oduševljena klanja.
O, ispod kože mlaz krvi moje čezne
noć s one strane meseca, noć višanja.
Al sva su zatvorena vrata. Svi su
odjeci mrtvi. Nikad tako voleli nisu.
Da li Unknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-38377839734148102532012-11-27T21:53:00.000+01:002012-11-27T21:53:02.418+01:00Uzalud je budimBudim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će Unknownnoreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-59558593544346507672012-02-04T20:40:00.000+01:002012-02-04T20:40:11.709+01:00MladostJa znam samo hoću, a ne znam šta hoću,Stotinu bih stvari u jedan mah hteo,Bežao bih u svet, tražio samoćuI, kad bih mogao, na nebo se peo;
Svirao, pevao, bez reda i vezeMelodije lude, očajne i drske,Kako plamti nebo, kako plaču breze,Kako svira vetar i vapiju trske.
Kao kakav divljak azijskih plemena,Što besni od bola, a nesrećan nije,Šibajući tela obnaženih ženaU daire lupa, jauče i pije,
Zatim polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-21629984682697952102009-10-21T23:58:00.001+02:002012-02-04T00:05:39.724+01:00Ostajte ovdjeOstajte ovdje!... Sunce tuđeg nebaNeće vas grijat KO što ovo grije;Grki su tamo zalogaji hlebaGdje svoga nema i gdje brata nije.
OD svoje majke ko će naći bolju?!A majka vaša zamlja vam je ova;Bacite pogled po kršu I polju,Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,Uzori svijetli što je branit znaše,U ovoj zemlji ostanite i vi,I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Kô pusta grana polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-64428863631794180892009-10-21T23:54:00.002+02:002012-02-03T23:58:27.511+01:00Veče na ŠkoljuPučina plavaSpava,Prohladni pada mrak.Vrh hridi crneTrneZadnji rumeni zrak.
I jeca zvonoBono,Po kršu dršće zvuk;S uzdahom tugeDugeUbogi moli puk.
Kleče mršaveGlavePred likom boga svog —Ištu. Al' tamo,SamoĆuti raspeti Bog.
I san sve bližeStiže,Prohladni pada mrak,Vrh hridi crneTrneZadnji rumeni zrak.
Autor: Aleksa Šantićpolarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-60912451934483033682009-10-21T23:53:00.001+02:002012-02-03T23:54:29.732+01:00O klasje mojeO klasje moje ispod golih brda,Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,Ko mi te štedi, ko li mi te braniOd gladnih 'tica, moja muko tvrda?
Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...U suncu trepti moje rodno selo.No mutni oblak pritiska mi čelo,I u dno duše grom pada i bije.
Sjutra, kad oštri zablistaju srpiI snop do snopa kao zlato pane,Snova će teći krv iz moje rane —I snova pati, seljače, i trpi...
Svu polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-5996278038425670392009-10-21T23:52:00.001+02:002012-02-03T23:53:22.088+01:00Moja otadžbinaNe plačem samo s bolom svoga srcaRad' zemlje ove uboge i gole;Mene sve rane moga roda bole,I moja duša s njim pati i grca.
Ovdje u bolu srca istrzanaJa nosim kletve svih patnja i muka,I krv što kapa sa dušmanskih ruka,To je krv moja iz mojijeh rana.
U meni cvile duše miliona;Moj svaki uzdah, svaka suza bonaNjihovim bolom vapije i ište...
I svuda gdje je srpska duša koja,Tamo je meni otadžbina polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-8100145942546160002009-10-21T23:48:00.003+02:002012-02-03T23:51:58.617+01:00Pretprazničko večeSjutra je praznik. Svoju svjetlost mekuKandilo baca i sobu mi zâri.Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,i gluhi časi neosjetno teku.
Napolju studen. Peć pucka i grije.Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,I slušam kako granjem zamrznutimU moja okna goli orah bije.
Tako na vrata sumornog mi srcaSjećanje jedno udara i čekaKô drug i sabrat, kao duša nekaŠto sa mnom plače i u bolu grca.
Negda u take noći,polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-16365760426090841622009-10-21T20:41:00.002+02:002012-02-04T20:43:31.509+01:00Nešto što ne bi trebalo da znamU ponoć kad pođem ulicom sam, sam,Ulica je suviše široka i crna,dva prozora su svega osvetljena,U ponoć kada pođem ulicom sam, sam.
Ja znam,Ja znam,Ja znam.
Da je majka rekla kćeri: “Zatvori, promaja je!“A kći spustila vez i ustala i pošla prozoruI pošla i zatvarajući videla nekog da prolazi,Koji joj uznemiri dušu duboko i nasmejao se duboko.Sedela je pred majkom, sedela nekoliko hiljada godina,polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-52576187036026262182009-10-21T20:40:00.001+02:002012-02-04T20:41:46.569+01:00LjiljaniTopi se dan.Po zlatnom odru device mru,dragane bolu,sestre moje mile.
Putuju nesmehnuteza nečim što su snile.
Sâm ja.Tople poniru reke.Mirišu na ljiljanešto precvetali lane.
Sama zgažena biljkazlatan otvara cvetiz ožiljka.
Šta li se njima snilo,pa teku nasmehnuteu tamni dol?
Sâm ja.Nastajem čudnoiz ovog nestajanja,snom te dublje me sve budi.
Sama zgažena biljkazlatan otvara cvetiz ožiljka.
Autor:polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-56656628146901111672009-10-21T20:37:00.002+02:002012-02-04T20:38:32.577+01:00Onima što plačuJa hoću da radim ne gubeći vreme,Da ne kukam posle kako nemam sreće,Kako je za borbu slabo moje plećeI kako su ljudi stene gluhe, neme.
Ja hoću da radim, ja tražim života,Ne plašim se borbe, u nju stupam smelo.Ja hoću da stvorim puno snage delo.Ne plaši me moja vlastita Golgota.
Kidajući sebe, ja hoću da stvaram,Da čeličnim dletom čvrsti kamen paramI da stvorim delo što vremenu preti.
Da salomim polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-44470101880279863592009-10-21T20:35:00.003+02:002012-02-04T20:37:00.697+01:00Oproštajna pesmaEvo me, Gospo, nakon triest letaSa proređenom, progrušanom kosom,Ko priviđenje sa drugoga sveta,Na Pegazu olinjalom i bosom.
Kraj mene strči zarđala džida,A njemu, svakog časa, noga kleca,I zato što smo starinskoga vidaRugaju nam se raskalašna deca.
Neka ih, Gospo. Nama nije krivo.Neka im i to zadovoljstvo damo.I ćutaćemo. Što bih dokaziv̓o?Kada dorastu, kašće ime se samo.
No ja bih, draga Gospo,polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-63697078328415437092009-10-21T20:34:00.002+02:002012-02-04T20:35:46.531+01:00NasleđeJa osećam danas da u meni tečeKrv predaka mojih, junačkih i grubih,I razumem dobro, u to mutno veče,Zašto bojne igre u detinjstvu ljubih.
I prezirem tugu, zaboravljam bolju,Jer u meni teče krv, predaka moji̓.Mučenika starih i junaka kojiUmirahu ćutke na strašnome kolju.
Jest, ja sam se dugo sa prirodom rv̓o,Uspeo sam — sve se može kad se hoće —Da na ovo staro i surovo drvoNakalemim najzad polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-58651776667123443272009-10-21T20:31:00.003+02:002012-02-04T20:34:34.985+01:00Na GazimestanuSilni oklopnici, bez mane i straha,Hladni ko vaš oklop i pogleda mrka,Vi jurnuste tada u oblaku praha,I nastade tresak i krvava trka.
Zaljuljano carstvo survalo se s vama...Kad oluja prođe vrh Kosova ravna,Kosovo postade nepregledna jama,Kosturnica strašna i porazom slavna.
Kosovski junaci, zasluga je vašaŠto poslednji beste. U krvavoj stravi,Kada trulo carstvo oružja se maša,Svaki leš je svesna polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-56657259553073101252009-10-21T20:30:00.002+02:002012-02-04T20:31:32.866+01:00DolapJa znam jedan dolap. Crn, glomazan, truo,Stoji kao spomen iz prastarih dana.Njegovu sam škripu kao dete čuo.Stara gruba sprava davno mi je znana.
Jedan mali vranac okreće ga tromo,Malaksao davno od teškoga truda.Vuče bedno kljuse sipljivo i romo,Bič ga bije, ular steže, žulji ruda.
Vranče, ti si bio pun snage i volje,I dolap si stari okretao živo.Tešila te nada da će biti bolje;Mlad i snažan, ti polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-4372616051568269977.post-17172700346301884172009-10-21T20:29:00.002+02:002012-02-04T20:30:26.614+01:00Iskrena pesmaO sklopi usne, ne govori, ćuti,Ostavi misli nek se bujno roje,I reč nek tvoja ničim ne pomutiBezmerno silne osećaje moje.
Ćuti, i pusti da sad žile mojeZabrekću novim, zanosnim životom,Da zaboravim da smo tu nas dvojePred veličanstvom prirode; a potom,
Kad prođe sve, i malaksalo teloPonovo padne u običnu čamu,I život nov i nadahnuće celoNečujno, tiho potone u tamu,
Ja ću ti, draga, opet reći polarnihttp://www.blogger.com/profile/18027120699640530455noreply@blogger.com