Moj djed Rade plašio se ne samo raznih životinja (zmija, daždevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i mašina: od pušaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.
Ni pod kakvim izgovorom u našu kuću nije se smjela unijeti puška: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju.
Medjutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopoštovanje gledajući u njemu tajanstveno biće koje živi svojim zagonetnim životom, čistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga čak volio ni u ruke uzeti, bojeći oe da ga na neki način ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rodjak Sava, stari lopov i nikakva vjera, često bi se oko toga dohvatio s djedom.
- Ma, kako ti to zazireš od sata kao da je pred tobom živ stvor, a?
- Pa dašta je nego živ - mirno kaže djed.
- Sat živ?! - zabezekne se Sava.
- Živ, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako baš nije bilo teško ispasti mudriji od Save, starčić uvrijedjeno puše:
- Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
- Da, da. U po dana, u po noći, kad ti god drago, samo ga otvoriš, a on ti cak, cak! - toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znaš ni na koliko si mjesta šupalj, a kamoli što drugo.
Djed poučno digne prst.
- Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obična bena.
- Dašta sam nego bena. Kod Babića se peče rakija, a ja ovde kod tebe džaba tupim zube - iskreno priznaje Sava i diže se da podje.
U našoj kući, otkada se zna i pamti, nikad niko nije imao sata, nit je ko znao da po njemu čita vrijeme. Moj stric Nidžo, kad se vratio sa Solunskog fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponešto oko male kazaljke, pa je njegovo odredjivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
- Još samo kolik za jedan nokat pa će podne.
To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umješnost kao i gatanje u dlan. Ako si rodjen za to, ti ćeš tu rabotu i naučiti, ako pak nisi, džabe ti je.
Da žene ne znaju u sat i da to nisu ženska posla, to je za djeda bila jedna stvar koja se sama po sebi razumije. Jedne godine i naša kuća dobi sat. Bilo je to ovako:
Imao ti je djed jednog pobratima, i prijatelja, nekog Petraka, samardžiju po zanimanju. Taj ti je čitave godine lutao ispod Grmeča, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajući svoju zaradu često već i na licu mjesta, uz domaćina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu našu, Petrak je osvitao kod naše kuće, svečan i obrijan, i zdravio oe s djedom:
- Pobratime Rade, da nam bude srećan današnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napričao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utješno prorokuje:
- Brzo ćemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajući se s djedom, on mu pruži povelik izlizan džepni sat.
- Evo ti, pobratime, ovo ćeš mi sačuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra čovjeka, pa mi je sve strašivo da ga djegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o čakšire i primi sat pobožno kao naforu pred oltarom.
- U redu, pobro, biće paženo k'o oči u glavi.
Sat je bio zaključan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz škole ponosito se šepureći:
- Djede, ja znam gledati u sat, učili nas u školi.
- Idi, beno, gdje će dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odslužio, drugo bi bilo.
- Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
- E, e, laži samo.
- Daj 'vamo pa ćeš vidjeti.
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u dječje ruke, to je za djeda bio odveć velik rizik.
Sljedećeg Miholjdana pobratam Petrak ne pojavi se na našoj slavi. Djed se zabrinu.
- Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varoši, na stočnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmečom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utješiše pričom kako je stari govorio da će preho Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
- Bogami će njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljačkati Kauri, lopovi su to - vajkao se djed.
Jednog popodneva, tek što stigoh iz škole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobičak. Bio je sam kod kuće.
- 'Odider 'vamo.
Počeprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
- A znaš ga naviti, veliš?
- Znam.
- Deder.
Starac me usjede na svoj kreveg, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u rume, prinese desnom uvu i sav ozaren prošaputa:
- Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
- A, znao sam ja da je on živ, rdja jedna. Živ i zdrav.
- Ko to, djede?
- Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale žabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.
Autor: Branko Ćopić
