Što te muči o moj pažu,
Da tu samac tražiš spas?
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.
Što te muči o moj pažu?
Toneš sav u nujne sne?
Vjeveričin silos pun je,
A jesen već mre.
Tvoje čelo bijel je ljiljan,
Boli kap k'o biser čist
Blista, obraz blijedi vene
Kao ružin list.
Gospu ja u polju sretoh:
Kao vila lijepa sva,
Kose duge, noške lake,
Oko joj se sja.
Glavu vijencem joj ukrasih,
Grivne spletoh njoj u čast.
Pogleda me, ja oćutjeh
Svu ljubavnu slast.
Podigoh je na svog konja,
Za sve bijah slijep taj dan;
Pjevaše mi pjesmu divnu,
Kao vilin san.
Korijenja mi slatkog, meda
Divljeg da i mine sjaj:
Govori baš čudnim glasom:
"Ja te ljubim znaj"
Vilinskom me domu vodi.
Plače danju i po noći.
S tri poljupca morao sam
Da joj stisnem oči.
Sve sam kralj i knez i ratnik
-A svak blijed k'o sablast, sjen-
Viču:"La belle dame sans merci!
Zauvijek si njen!"
Tu je mene uspavala;
Sanjah to, što neće proć.
Na obronku brijega hladna
Proveo sam noć.
Zato ovdje jadan lutam,
U samoći tražim spas.
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.
Autor: John Keats
